Crma Gora dabas

  

     Ako je vjerovati Tomasu Hobsu , članovi jedne zajednice sklapaju društveni ugovor ne bi li na taj način obezbijedili što bolji  život i siguran izlaz iz jedne "homo homini lupus est" situacije. Crnogorsko društvo je možda imalo sličnu namjeru kada je 21.-og maja 2006. godine svojim glasom oživjelo nezavisnu Crnu Goru. Medjutim,problem je nastao onog trenutka kada je trebalo izabrati "Leviatana" sposobnog da nas izvede iz mračnih devedesetih. Nažalost,ne bih mogla  tvrditi da su Crnogorci napravili pravi izbor , ali , što je još gore , rekla bih da nisu u stanju da uvide svoju grešku ili , najjednostavnije rečeno, odbijaju da je vide.

     Problem je usko vezan za način  na koji gradjani Crne Gore percepiraju moć koju imaju u svojim rukama i kojom bi mogli promijeniti stanje u današnjoj Crnoj Gori - svoj glas. Naviknuti na vlast pojedinca - gospodara i autoritarni način vladavine , ni u poslednjih 100 godina od kad je uveden parlamentarni sistem nisu promijenili dobro poznatu ulogu pasivnih posmatrača. Najjasiniji dokaz takvog stanja svijesti je činjenica da ni jednom nije došlo do demokratske smjene vlasti tj. ni jednom se nije dogodilo da opozicione snage pobijede na izborima. Ta je praksa nastavljena i nakon 2006. godine ( godina u kojoj Crna Gora ponovo dobija status nezavisne  države ) . Tačnije, odmah nakon prvih parlamentarnih izbora moglo se uočiti da se  crnogorsko društvo ne može okarakterisati kao zrelo - odabrana je partija koja je na vlasti već 20 godina. Inostrani  bi  gradjanin , onaj koji vjeruje u institucije demokratskog društva, mogao pomisliti da je to rezultat efikasnog i uspješnog obavljanja svih državnih poslova od strane članova vladajuće partije , ali mislim da je došao trenutak u kom se treba zapitati da li je baš tako .

       Prije svega,trebalo bi iznijeti nekoliko činjenica da bi mogli izvoditi bilo kakve zaključke. Jedna od njih je da se ne bi moglo reći da je u Crnoj Gori ostvareno , u pravom smislu riječi , pravo na slobodu misli i govora ( pravo koje je bilo predvidjeno i u Deklaraciji o pravima čovjeka i gradjanina davne 1789. godine , a napomenula bih da je 2010.godina! ) .Da bismo to uočili , dovoljno je obratiti pažnju na način  funkcionisanja  medija. Iako pored državne televizije postoji još par privatnih , razlika se ne može uočiti i  informacije koje stižu do običnog gradjanina , u oba slučaja , strogo su kontrolisane. Postoji samo par dnevnih novina  koje   pokušavaju  da predstave  stanje u kojem se Crna Gora stvarno nalazi. S druge strane , oni koji bi trebalo da predstavljaju  snagu i izvor energije jedne mlade države, studenti, već odavno su samo pasivni posmatrači svega što se odvija u njihovoj okolini. Nažalost , stanje u društvu  je takvo da iako ovi mladi ljudi dobijaju sve informacije koje su im potrebne,  nakon završenih studija ili nisu u stanju da ih upotrijebe u praksi ili , ukoliko imaju namjeru da ih upotrijebe zarad  ciljeva koji se razlikuju od onih predodredjenih od strane vladajuće partije , često bivaju spriječeni u tome. Suvišno je govoriti o fenomenu otvaranja  brojnih privatnih univerziteta, ( medju kojima je i onaj osnovan od strane Premijera i lidera vladajuće partije ) ali činjenica je da se sve manji broj mladih odluči da upiše državni univerzitet .Već godinama traje proces "uspavljivanja" crnogorskog društva, tako da nije ni čudo što smo došli do trenutka kada članovi vladajuće koalicije upotrebljavaju termin " dosadno" da bi ga okarakterisali. Naravno da u njihovoj interpretaciji  termin dosadno ima pozitivnu konotaciju ( kao stabilno,sigurno )  , ali moje je mišljenje da se radi o stabilnosti koja je negativna i izuzetno opasna.

     Uparavo to " dosadno " društvo već uveliko "trpi" posledice procesa privatizacije državnih kompanija koji u potpunosti mijenja ekonomiju Crne Gore. Iako nema tačnih podataka, smatra se da je do kraja 2009. godine 85% državnih preduzeća privatizovano. U čiju su korist obavljenje te privatizacije - u korist pojedinaca koji su na vlasti ili ,pak,  u korist gradjana,samo će vrijeme pokazati , ali već se mogu uočiti problemi kao što je veliki broj nezaposlenih . To isto "dosadno” društvo ,medjutim,nije bilo u mogućnosti da aktivno učestvuje u procesu privatizacije, tako da zainteresovani gotovo da nisu mogli doći do ključnih informacija  . Iako je još 2005. godine donešen Zakon o slobodnom pristupu informacijama , državne institucije su bile i više nego maštovite u osmišljavanju  načina da onemoguće pristup ključnim ugovorima o privatizaciji, investicionim , socijalnim i programima zaštite životne sredine. Kao što se može uočiti , gradjani nisu bili u mogućnosti da neposredno učestvuju , ali zahvaljujući Parlamentu i poslanicima , u normalnim uslovima, bilo bi moguće to učiniti na posredan način. Tako je 2007. godine osnovana pri Skupštini i Komisija za praćenje i kontrolu postupka privatizacije i bila su potrebna čak puna 3 mjeseca ne bi li se odabrali njeni članovi, pa je suvišno govoriti o efikasnosti ovog načina kontrole procesa privatizacije. Kompletan proces je praćen od strane Savjeta za privatizaciju , takodje organa Skupštine Crne Gore , koji je zadužen i za formulisanje predloga načina korišćenja sredstava ostavrenih prodajom državnog kapitala . Još 2006 . godine nevladine organizacije su zatražile objavljivanje  predloga, ali na ovom polju još uvijek nije ništa ostavreno.

      Pored ovih unutrašnjih poteškoća , reklo bi se da je Crna Gora uspješna kada je u pitanju uspostavljanje medjunarodnih odnosa . Nadam se da će ubrzo postati  Zemlja članica Evropske unije ( 15. decembra 2008. godine podnijela je zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji) .Iako je na ovom polju potrebno raditi jako puno,mora se priznati da je samo članstvo od velikog značaja za dalji razvoj i čini se da su sve institucije na pravi način uključene u proces sprovodjenja neophodnih reformi ne bi li se taj cilj jednog dana  uspješno ostvario.Crna Gora je i   192. -ga  Zemlja članica  Ujedinjenih nacija , članica je i Savjeta Evrope  itd. Medjutim, paradoksalna je činjenica da odnosi sa zemljama iz regiona  i ne funkcionišu najbolje. Na prvom mjestu mislim na "zategnute"  diplomatske odnose sa Beogradom nakon nedavnog priznanja nezavisnog Kosova. Nadam se da če državni vrh Crne Gore  uskoro uvidjeti koji su stvarni prioriteti Crne Gore i da će shvatiti da dok god odnosi sa susjedima ostanu neriješeni i nestabilni , slika Crne Gore kao ozbiljne članice medjunarodne zajednice , koja je u stanju da se izbori sa svim problemima na način na koji dolikuje jednoj suverenoj državi , neće biti izgradjena.

         Riješenje svih problema s kojima se Crna Gora u ovom trenutku suočava je lako pronaći. Ključ koji otvara sva vrata je rad. Potencijala ne nedostaje ( od prirodnih ljepota koja su jedinstvene u svijetu pa do zaliha vode ), samo ga treba znati iskoristiti i , naravno , treba ga predati u  prave ruke , u ruke onih koji su najsposobniji.Moje je  mišljenje da su to mladi ljudi puni znanja i vještina koje su nam neophodne ne bi li napokon izašli iz začaranog kruga . Neka bude , kao što kaže Adams, da su se naši preci   bavili politikom i ratovima ne bi li nama stvorili uslove da se bavimo ekonomijom , matematikom , filozofijom itd. Vrijeme je da nam napokon ustupe svoja mjesta ne bi li i mi obavili naš dio zadatka i tako svorili budućim generacijama mogućnost  da uživaju u Crnoj Gori kakvu zaslužuju.

                                                                      Milanović Katarina